Klinčić
Ovo je glavno značenje pojma Klinčić. Za druga značenja, pogledajte Karanfil.| Klinčić | |
|---|---|
 | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Magnoliophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Myrtales |
| Porodica: | Myrtaceae |
| Rod: | Syzygium |
| Vrsta: | S. aromaticum |
| Dvojno ime | |
| Syzygium aromaticum (L.) Merr. & L.M.Perry | |
| Rasprostranjenost | |
 | |
| Baze podataka | |
.jpg)
Klinčić (karanfilovac, latinski: Syzygium aromaticum) vrsta je vazdazelenog tropskog stabla iz porodice mirtovki (Myrtaceae), [1]reda Myrtales. Potječe s Molučkih otoka u Indoneziji, a danas se uzgaja u brojnim tropskim područjima zbog aromatičnih cvjetnih pupova, koji se suše i upotrebljavaju kao začin. Jedna je od gospodarski najvažnijih vrsta roda Syzygium.
Klinčić je vazdazeleno, snažno razgranato stablo, obično visoko 8–20 metara, s gustom, često stožastom krošnjom. Kora i listovi sadrže aromatična eterična ulja. Mlade grane nose nasuprotno raspoređene listove, koji su u početku ružičasti, a kasnije sjajni i tamnozeleni.[2]
Listovi su jednostavni, kožasti, eliptični do duguljasto eliptični, dugi 5–13 cm i široki 2–6 cm. Vrh im je zašiljen, osnova klinasta, a rub cjelovit. Peteljke su duge 2–3 cm. Plojke imaju brojne sitne uljne žlijezde, osobito vidljive na donjoj strani. Zgnječeni listovi oslobađaju karakterističan miris klinčića.[2]
Cvjetovi su dvospolni, pravilni, skupljeni u vršne paštitaste cvatove. Cvjetni pupovi u početku su blijedi ili zelenkasti, a tijekom razvoja postaju ružičasti do jarkocrveni. Izduženo cvjetište sraslo je s donjim dijelom cvijeta i dugo je približno 13–20 mm. Čaška završava četirima kratkim, trokutastim lapovima, dok vjenčić čine četiri latice koje prije otvaranja tvore zaobljenu kapicu. Pri otvaranju cvijeta latice otpadaju, otkrivajući brojne duge, bjelkastožute prašnike. Plodnica je podrasla.[2]
Plod je mesnata, duguljasto elipsoidna boba, duga približno 2–3 cm, široka oko 1,2–1,3 cm. Dozrijevanjem poprima tamnoljubičastu boju, a najčešće sadrži jednu sjemenku. Na vrhu ploda ostaju vidljivi dijelovi čaške. [2]
Izvor: Kew – prirodna i unesena rasprostranjenost
Prirodno područje rasprostranjenosti vrste ograničeno je na Molučke otoke u Indoneziji. Nastanjuje vlažne tropske šume, osobito niže planinske padine s obilnim oborinama, visokom vlagom zraka i dobro dreniranim tlima.[1]
Zbog gospodarske važnosti unesena je u brojna tropska područja, uključujući Indiju, Madagaskar, Tanzaniju, Komore, Sejšele, Sumatru, Borneo i pojedine karipske otoke. Posebno je važna u uzgoju na Zanzibaru, Madagaskaru i u Indoneziji.
Vrstu je prvi opisao Carl Linné 1753. pod nazivom Caryophyllus aromaticus, u djelu Species Plantarum, na stranici 515. Američki botaničari Elmer Drew Merrill i Lily May Perry prenijeli su je 1939. u rod Syzygium, objavivši kombinaciju Syzygium aromaticum (L.) Merr. & L.M.Perry u časopisu Memoirs of the American Academy of Arts and Sciences, 18: 196.[3]
Najvažniji proizvod klinčića osušeni su, još neotvoreni cvjetni pupovi. Beru se kada poprime crvenkastu boju, prije otvaranja cvjetova, a zatim se suše dok ne postanu tamnosmeđi i tvrdi.[2]
Osušeni pupovi upotrebljavaju se kao začin u slanim i slatkim jelima, pekarskim proizvodima, umacima, napitcima i različitim začinskim mješavinama.[2]
Eterično ulje klinčića bogato je eugenolom, spojem odgovornim za njegov karakterističan miris i velik dio biološkog djelovanja. Upotrebljava se u parfumeriji, prehrambenoj industriji i stomatologiji, osobito u pojedinim pripravcima za privremeno ublažavanje zubobolje. Koncentrirano ulje može nadražiti kožu i sluznice, a gutanje većih količina može izazvati ozbiljno trovanje.[2]
Klinčić ima dugu povijest međunarodne trgovine. Tijekom 16. i 17. stoljeća europske pomorske sile natjecale su se za nadzor nad njegovom proizvodnjom na Molučkim otocima. Kasnijim širenjem uzgoja postupno je izgubio položaj rijetkog i iznimno skupog začina.[2]
Prema Kewu: [1]
Homotipski:
- Caryophyllus aromaticus L. in Sp. Pl.: 515 (1753)
- Eugenia aromatica (L.) Baill. in Hist. Pl. 6: 311 (1876), nom. illeg. homonym. post.
- Eugenia caryophyllus (Spreng.) Bullock & S.G.Harrison in Kew Bull. 13: 52 (1958)
- Myrtus caryophyllus Spreng. in Syst. Veg., ed. 16. 2: 485 (1825)
Heterotipski:
- Caryophyllus hortensis Noronha in Verh. Batav. Genootsch. Kunsten 5(4): 11 (1790), nom. nud.
- Caryophyllus silvestris Teijsm. ex Hassk. in Abh. Naturf. Ges. Halle 9: 167 (1866)
- Eugenia caryophyllata Thunb. in Caryoph. Arom.: 1 (1788)
- Jambosa caryophyllus (Thunb.) Nied. in H.G.A.Engler & K.A.E.Prantl, Nat. Pflanzenfam. 3(7): 85 (1893)
